В Осиеке прошла вечер неоповеданных историй с участием известных горожан

Poznati Osječani u "večeri neispričanih priča" ispričali po jednu s nogu o sebi i gradu Pričali su Levak, Lj. Hedl, Lučić, Lacina, Ćurković i Rab Guljaš U sklopu Osječkog ljeta kulture i u suradnji s Gradskom i sveučilišnom knjižnicom Osijek, čiji je Srđan Lukačević bio izbornik prve ekipe pripovjedača, u srijedu je održana večer neispričanih priča i osječkih anegdota pod nazivom “Jedna s nogu, priče iz Osijeka: razgovori s ljudima od riječi”. Bez šalabahtera Riječ je o dinamično i spontano ispričanim pričama koje su u sklopu programa ovogodišnjeg OLJK-a okupile poznate Osječanke i Osječane. U najavi programa organizator je naveo kako su to ljudi koje grad dobro poznaje, ali da ćemo ih ovaj put upoznati iz posve drukčije perspektive. Svoje su dosad neispričane zgode s posjetiteljima koji su ispunili gledalište pod krošnjama u dvorištu PTFOS-a podijelili, redom, Tomislav Levak, Ljerka Hedl, Ivica Lučić, Zdenka Lacina, Areta Ćurković i Ivana Rab Guljaš. Pravila ovog koncepta bila su jednostavna: nema šalabahtera, nema čitanja i nema preduge govorancije. Svaki gost ima desetak minuta da “s nogu” podijeli zabavnu anegdotu ili živu uspomenu koja će publiku nasmijati, zaintrigirati i podsjetiti na neka druga vremena. Iako su svi sudionici godinama povezani s Osječkim ljetom kulture, njihove priče nisu bile vezane samo uz festival nego su to bili iskazi ljubavi prema Osijeku i prema njegovoj kulturi. Led je probio Tomislav Levak, dugogodišnji novinar, danas predavač na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, svojom pričom “Moja četiri neuspješna preseljenja u Zagreb”. Poanta je priče da je imao četiri privatne i službene prilike nastaviti život i raditi u Zagrebu, no da mu nikada nije bilo žao što je svaka od njih ostala neiskorištena. - Osječanin sam, dobro mi je ovdje i ostajem ovdje - zaključio je svoju priču Levak. Dugogodišnja voditeljica Odsjeka za kulturu gradske uprave u mandatu mnogih gradonačelnika i organizatorica prvih 20 Osječkih ljeta kulture, danas umirovljenica, Ljerka Hedl svoju je priču posvetila posljednjim Ljetima u Tvrđi i stvaranju nevjerojatne i nezaboravne ambijentalne predstave Bistri vitez don Quijote od Manche u režiji Zlatka Svibena i s odličnim ulogama Krešimira Mikića i Arete Ćurković. Prisjetila se kako je publika hrlila na sve predstave, godišnji su se odmori odgađali zbog njih, te ocijenila kako je OLJK prerastao u pravi ljetni festival na kojemu je prestiž sudjelovati. Ivica Lučić, kazališni glumac i donedavni ravnatelj Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, svoju je priču posvetio svojoj očaranosti osječkim tramvajima te anegdotama i nepodopštinama vezanim uz njih. Kostimografkinja i modna dizajnerica Zdenka Lacina kroz svoju se priču o pripremi Dana Julija Knifera i stvaranju zidne instalacije prisjetila ljudi koje dotad nije poznavala, a koji su joj priskočili u pomoć upravo kada joj je to bilo najpotrebnije. Bila je to njezina prilika da im javno zahvali i pokaže koliko se iza svakog velikog projekta kriju i mali, nesebični postupci ljudi spremnih pomoći bez pitanja i očekivanja. Danas se osjeća pravom Osječankom iako u Osijeku ne živi jako dugo. Nagrađivana glumica, dramska pedagoginja i ljubimica publike Areta Ćurković na svoj je topao način pojasnila kako izgleda glumački poziv i pokušala ukloniti pogrešne pretpostavke o njegovoj lakoći. Njezin je zaključak da je “biti umjetnik danas izazovno”. Naglasila je kako još od djetinjstva hrabro izlazi iz zone komfora, prvi put selidbom u Osijek zbog školovanja, a svojom prvom glumačkom ulogom smatra izvlačenje od jednog ispita iz matematike. Iako je imala ponuda za posao u Zagrebu, Areta iz Osijeka, kako je rekla, može odlaziti samo nakratko jer bez njega nije potpuna. Optimizam pamćenja Zaključak prve večeri neispričanih priča “Jedna s nogu” pripala je urednici i novinarki Glasa Slavonije Ivani Rab Guljaš, koja je i idejni začetnik ovog novog programa. Kroz priču nas je provela na svom mopedu Tomos automatik japansko crvene boje, koji je svjedočio svemu lijepom što joj se događalo 80-ih i 90-ih. Ivana je zapravo ispričala priču o odrastanju u najljepšem gradu na svijetu, prijateljstvu, životnim prekretnicama i uspomenama koje ne blijede. Crveni Tomos tako nije ostao tek prijevozno sredstvo nego simbol formativnih godina. Sama je svoju priču nazvala “mladenačkom pastoralom s primjesama SF-a, trilera, romantike, komedije, pa i parodije erotike, a sve na račun onoga što se u psihologiji naziva optimizmom pamćenja”, čime je prva večer “Neispričanih priča” zaokružena osobno, toplo i osječki. Kroz cijeli je program posjetitelje vodila Tanja Grganović, a publika je bila jednako važan dio programa kao i govornici. Budući da je ovo bio program prvi put izveden u takvom formatu, nadamo se samo da će zaživjeti i ubuduće.